Krvavi svibanjski dani u oslobođenom Zagrebu.

Čitajući izjave raznoraznih instant političara koji ističu 8. Svibnja 1945 kao dan oslobođenja Zagreba ne mogu da se ne vratim u to vrijeime kada je Hrvatski narod nanovo platio danak zbog težnje za slobodom.

Nitko ne osporava antifašističke temelje Republike Hrvatske. Nitko ne bježi od činjenice da su Hrvati 1943 bili najbrojniji u partizanskim odredima.

No povijest je zadnjih 65 godina opetovano krivo interpretirana i pisana po volji pobjednika koji su istovremeno bili i najveći krvnici Hrvatskog naroda.

Tako se cijelo vrijeme ističe ideja antifašizma i kroz tu ideju se beskurpulozno brane oni koji su u IME NARODA iskoristili trenutak i počinili najstrašniji pokolj hrvatskih sinova i kćeri u cjelokupnoj Hrvatskoj povjesti.

Navest ću par crtica is tog doba da čitateljima bude jasnije.

„Tito u pratnji Rankovića ujutro 5.svibnja 1945 posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak:

'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.“

26. svibanj 1945., subota

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom

jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenjim hodnjama ili vlakovima organizirano

sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela

Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb roneni od 1924-27 koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdata je od komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7800 mladića koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko poslije čega su doživili sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovonena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logoru Kovin u Vojvodini od 2 200 mladića preživjelo je samo 58.

Tako su „OSLOBODITELJI“ jednom jedinom naredbom zbrisali 3 generacij zagrebačke mladosti.

Najžalosnije od svega toga je da se i poslije 20 godina od raskida svih veza sa državom koja je uistinu nastala na zločinu namjerno veličajuideje iste. Isto tako je jadno što današnje političke elite kako crvene tako i plave namjerno guraju u JAME zaborava zločine koje su počinile partizanske postrojbe poslije „oslobođenja“ Zagreba.

Da su ti zločini u IME NARODA       bili planirani i sustavno izvršeni govore i izjave Koče Popovića koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika.Tako on navodi da je samo na relaciji Bjelovar - Kovin (u Vojvodini ) od 9. svibnja pa nadalje prošlo 26 ešalona ratnih

Zarobljenika, od kojih je svaki brojio od 3 000 - 5 000 zarobljenika, koji su pobijeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene armije na Sremskom frontu.

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za

uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII.

odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojno istorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

Tadašnje komunističke elite na čelu sa Titom, Rankovićem i Kardeljom su planski počinile genocid nad Hrvatskim narodom a u IME NARODA, te učinili sve da bilo kakav pisani trag bude uništen.