Veličina Ante Starčevića je u tome što je u svojem djelu uspio dovesti do političkog pojma hrvatsku pravnu baštinu i povijesno iskustvo. Oživljavajući povijesni hrvatski državni ustav, oplemenio ga je modernim idejama građanstva i demokratskim načelima. Dok je s jedne strane, u najširim krugovima puka slavljen kao mudrac i prorok, s druge strane, u dijelu javnosti osporavan je i omalovažavan poradi svojih tvrdokornih ćudorednih stavova i političke žestine i nesavitljivosti. Razlozi za takav dvoznačan odnos naziru se iz pomalo neobičnog životnog puta i uloge na političkoj pozornici. Trebamo uzeti u obzir i činjenicu da je na taj način i njegovo djelo višeslojno, ne samo po formi iskaza nego i po sadržaju. Prepleću se književna fikcija i politička zbilja, znanstveni diskurs i satirična ironija, retorički zanos i realistična proza. Temelj njegove popularnosti bio je upravo u sadržaju njegova naučavanja, njegovoj praktičnoj filozofiji slobode i načinu na koji je tu znanost života svjedočio vlastitim primjerom. Zanimljiv je poglavito način na koji se učenici, pristaše i sljedbenici odnose prema njemu kao prema kakvu legendarnom antičkom mudracu, te ga s velikim poštovanjem, nazivaju izrazima veleum i mudrac hrvatskoga naroda. Naglašuje se njegov proročki duh i vizionarki ethos kojim je iznio na vidjelo političku i duhovnu prošlost i ocrtao budućnost jednoga naroda s naglaskom na njegovoj samobitnosti utemeljenoj na povijesnom državnom pravu. Starčević ima neobičnu sugestivnost i gotovo karizmatičnu uvjerljivost i utjecaj na najrazličitije krugove hrvatskih intelektualaca i u političkom i u književnom okružju. Ozračje Starčevićeve karizme najvidljivije je došlo do izražaja u prikazima Kerubina Šegvića. Njegovi postupci i iskazi su često pošteđeni kritičkog rasuđivanja,na čemu je sam Starčević upravo inzistirao.

       Do kakvih prijepora u razumijevanju Starčevićevih ironičnih i višeznačnih iskaza i prispodoba može dovesti takav pristup, očituje se zorno na primjeru glasovite zgode o Filipu Baričeviću. Riječ je o čovjeku koji je, poradi svojih pritužbi višim vlastima protiv zloporaba i bezakonja to se čine u Granici, bio osuđen u Karlovcu na sakaćenje lijeve ruke. Nakon što je i dalje nastavio pisati pritužbe u Beč u Ministarstvo rata i Kralja, odsječena mu je i desna ruka. Zanimljivo je da sam Starčević ne iznosi tu priču u svojim djelima, nego je ona poznata uglavnom prema Šegvićevu prepričavanju. Sam Starčević je pripovijedao tu priču u uskom krugu svojih prijatelja i sljedbenika, među kojima se nalazio i Šegvić. No, postavlja se pitanje je li Starčević uopće pripovijedao stvarni doživljaj ili se možda poslužio metaforom da bi govorio o vlastitu položaju i osudama što ih doživljava poradi svojih predstavnika i adresa koje upućuje Kralju u Beč protiv nepravdi i zloporaba prava svoje domovine Hrvatske. Jer, upravo je njegovo djelo prepuno takvih literarnih prepletanja stvarnosti i fikcije gdje se pomoću ironijskog odmaka iznosi na vidjelo istina koja ih nadilazi.

       Starčević je bio ne samo preuveličani muž neizrecivih vrlina duha nego i čovjek s manama i mislitelj s ponekim pogrešnim prosudbama. Za mnoge je bio pomalo čudak, ali zato izvor i uzor. On je sam bio svjestan da svaki čovjek kao grešno biće ima nedostataka i zato često pokazuje razumijevanje za drugačije stavove. Ali je poznat po tome što u svojoj ljutnji na ljude sužanjske naravi pretjeruje u satiri i ponekad nepravednu izricanju uvredljivih sudova. S vjerom u idealne vrijednosti podcijenio ne moć i ulogu novca i ekonomskih vrijednosti. Među nama, u vremenu očajanja,sumnje, pokvarenosti i ropstva pokazao je što može samac, što može pojedinac usuprot sirotinji i svim zaprekama, kad je junak, kad ne pozna straha, kada je značajnik i kada služi samo idealu, samo narodu svome.

       Promotrimo li pozornije recepciju Starčevićevih ideja, nameće nam se zaljučak da su, oni koji su ga doista čitali i nastojali proniknuti smisao njegove poruke, bili očarani misaonom dubinom u tumačenju hrvatske stvarnosti i duhovnosti. U dvadesetom stoljeću ističe se cijeli niz intelektualaca koji posežu za tumačenjem Starčevićeva djela i nadahnjuju se njegovim idejama-od Matoša do Krleže, od Šegvića do Horvata, od Lukasa do Šimića,…

1. Životni put i javna djelatnost

       Jedinstveno ime koje Ante Starčević zauzima u hrvatskoj državnoj i narodnoj povijesti ocrtava se već u znamenitoj oznaci što se vezuje uz njegovo ime - Otac Domovine. Taj je naziv zaslužio zbog dosljednog zalaganja za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu i obrane povijesnoga državnog prava.

       Imao je raznovrstan javni djelokrug rada, a pisani opus vrlo opsežan. Po naobrazbi doktor filozofije, radio je u odvjetničkoj pisarni kao bilježnik, bio veliki bilježnik riječke županije, saborski zastupnik i publicist. Započeo je s pisanjem pjesama, drama, eseja, putopisa, satiričnih članaka i pisama, a najveći dio opusa čine znanstvene i političke rasprave, saborski govori i politički osvrti i komentari. U leksikonskim i enciklopedijskim natuknicama obično se označuje kao državnik, književnik i filozof.

       Rođen je 23. svibnja. 1823. u Žitniku kod Gospića. Umro je 28. veljače 1896. u Zagrebu. Prema oporučnoj želji pokopan je na groblju u Šestinama. Pučku je školu polazio u Klancu. Njegov stric Šime Starčević, hrvatski jezikoslovac i posljednji hrvatski pisac ikavac, poveo ga je 1836. sa sobom u Karlobag, gdje započinje svoju humanističku naobrazbu. Stričev prijatelj Joso Vlatković, župnik u Smiljanu, podučio ga je za prvi i drugi razred gimnazije gradivo latinskog, aritmetike, zemljopisa i prirodopisa. U Zagrebu je 1839. položio ispit za prva dva razreda i pošao u treći razred gimnazije. Prozvali su ga u školi od milja nadimkom „Stari“ zbog imena i poodmakle dobi. Završio je 1843. tadašnju latinsku školu koja je imala šest razreda. Iduće dvije godine polazio je studij filozofije na Kraljevskoj akademiji znanosti. Godine 1845. pošao je u senjsku bogosloviju, a tadašnji senjski biskup Mirko Ožegović poslao ga je kao darovita mladića u središnje sjemenište u Budimpeštu, gdje je uz bogosloviju slušao filozofiju i slobodne znanosti. Tijekom tri godine studija u Budimpešti, položio je stroge ispite iz filozofije slobodnih znanosti prije nego što je apsolvirao teologiju. Govorio je mađarski, njemački, talijanski i francuski jezik, a dobro je poznavao klasičnu baštinu te latinski i grčki jezik. Zanimao se osobito za rimsku povijest i duhovnost. Prevratničke 1848 prekinuo je bogoslovni studij i vratio se u Hrvatsku. U „Danici“ 13. svibnja 1848. objavljena je njegova duga pjesma u slavu bana Jelačića pod naslovom Odziv od Velebita. Natjecao se 1848. godine za mjesto profesora filozofije i povijesti na zagrebačkoj Pravoslovnoj akademiji te, položivši propisani ispit najboljim uspjehom, bi predložen za imenovanje. Suprostavivši se vukovskoj reformi hrvatskoga jezika, prihvatio je etimološki pravopis i započeo je pisati ekavicom, smatrajući je baštinom nekadašnje proširenije kajkavštine i ostao joj dosljedan tijekom cijelog života. Ne dobivši mjesto profesora na Pravoslovnoj akademiji radio je od početka pedesetih godina do 1861. godine u odvjetničkoj pisarni prijatelja Lavoslava Šrama. Uz to je u doba Bachova apsolutizma radio 1852. i 1853. u odboru Matice ilirske, u historičkom društvu i u uredništvu književnog časopisa „Neven“. Uredio je i izdao Hervatski kalendar za prostu godinu 1858. U časopisu „Pozor“ objavio je 1860. godine niz filozofsko-političkih ogleda i rasprava koje su nazvane hrvatskom „političkom početnicom“. Izabran je 1861. za velikog bilježnika riječke županije, gdje je napisao četiri predstavke riječke županije, koje se smatraju osnovicom pravaškoga političkog programa. Zbog ideje da Hrvatska prema Austriji i Ugarskoj svoj odnos uredi kroz međunarodne ugovore, 1861. godine na saboru s prijateljem iz školskih dana Eugenom Kvaternikom osniva Stranku prava koja zastupa ideju pune nacionalne slobode i državne nezavisnosti: ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku. Njegov najznamenitiji saborski govor, održan 26. lipnja 1861., slavi se kao kamen temeljac Stranke prava, koja je 1878. i formalno ustrojena kao saborska stranka. U protuaustrijskim nemirima u Rijeci 1862. osuđen je i odležao je 1863. mjesec dana u zatvoru. Nakon toga ponovno radi u Šramovoj pisarni do 11. listopada 1871., kad je ponovno uhićen povodom rakovičke bune. U Saboru je od 1865. do 1867. održao nekoliko značajnih govora i razvio plodnu publicističku djelatnost. U brojnim časopisima je objavljivao svoje tekstove i rasprave. Od 1873. do 1878. radi u odvjetničkoj pisarni sinovca Davida Starčevića u Jastrebarskom. Od 1879. na Sušaku piše uvodne članke u „Slobodi“. S preseljenjem toga pravaškog glasila 1884. dolazi u Zagreb, a list od 1. veljače 1886. nosi naziv „Hrvatska“. Objavljeno je oko dvije tisuće novinskih članaka u razdoblju od 1879. do 1894. godine. Ukupan Starčevićev tiskani opus dosegao je 20.000 stranica. Kao narodni zastupnik biran je u Hrvatski sabor 1861., 1865., 1871., 1878. do konca života 1896. Kada je u Stranci prava došlo do raskola, osnovao je 1895. zajedno s Josipom Frankom, Eugenom Kumičićem i Milom Starčevićem Čistu stranku prava.

        Pobornik ideja Francuske revolucije i prava narodnosti, položio je svojim djelima kao i političkim radom u Hrvatskom saboru teoretske osnovice moderne hrvatske nacije i države. Svojim zalaganjem za demokratska prav i slobodu u narodu je stekao veliki ugled kao mislitelj i branitelj prava puka. Uručujući mu 1867. adresu pouzdanicu zbog njegova zalaganja u obrani narodnih i državnih prava Hrvatske, mladi su pravnici prepoznali tu njegovu ulogu oslovivši ga izrazom- hrvatskoga prava zatočnik.

2. Politički nazori

       Za oblikovanje Starčevićevih političkih nazora odlučna su bila zbivanja koja su bilježila Europu sredinom devetnaestoga stoljeća, osobito prevratnička zbivanja 1848. godine i borba za prava narodnosti. U okviru Habsburške Monarhije politički je život bio razapet između nadnacionalne dinastičke države i zalaganja za načela političkoga samoodređenja naroda, prava na političku samostalnost i nezavisnost. Nakon prevratničkih godina nastupilo je političko zatišje Bachova apsolutizma koje traje do 1859. godine. U tom je razdoblju zajedno s buntovnom Mađarskom i dinastiji lojalna Hrvatska izgubila svoj sabor, lokalnu samoupravu i teritorijalni integritet.

       Za analizu Starčevićevih političkih stajališta najrječitiji je zacijelo članak o politici. U njemu se ocrtavaju tri ključna idejna vrela njegove političke filozofije. Prvo je naslijeđe aristotelovske praktične filozofije u izvornoj povezanosti etike i politike. Drugo idejno vrelo je pojam države. Božanskim se pridjevima prispodobljuje takva zajednica jer je njezina svrha najviša- omogućiti dobar i ćudoredan život svojih građana. Napokon, kao treći idejni sklop u Starčevićevoj političkoj filozofiji valja istaknuti moderno shvaćanje države, njezin demokratski ustroj postavljen u novovjekovnoj izgradnji na ideji ljudskih prava i slobode.

3. Filozofija slobode

       Pod utjecajem ideja Francuske revolucije jedan od osnovnih pojmova koje Starčević tematizira u svojem djelu je pojam slobode. Gotovo kao svojevrsni leitmotiv provlači se ideja slobode u raznim značenjskim okružjima. Nije pritom riječ samo o političkom određenju slobode, nego o najširoj metafizičkoj kategoriji slobode kao stožerne odrednice čovjekova opstanka u svijetu. Na metafizičkim pretpostavkama novovjekovnoga određenja slobode Starčević govori o čovjeku bitno kao o slobodnom biću. Onaj tko se nije dovinuo do toga stupnja samosvijesti, samoodređenja ili samozakonodavstva-to i nije čovjek u pravim smislu riječi. To je sužanj ili rob. Stoga su i Starčević i Kvaternik vidjeli u naciji-osobi i naciji-državi jedini legitimni oblik političke organizacije, izvor svake zakonitosti i etike. Bili su uvjereni da moral i sloboda mogu postojati jedino u samostalnoj nacionalnoj državi kao materijalizaciji duha slobode, volje nacije i kreposti pojedinih građana. Ključna postavka novovjekovne filozofije koju Starčević izvodi iz Rousseauove praktične znanosti utemeljena je na shvaćanju da je zapravo sloboda osnovna antropološka odrednica u kojoj se očituje duhovna narav duše, a ne prema klasičnoj metafizičkoj tvrdnji-um. Sloboda je uzeta u najširem značenju od naravne slobode postavljene u granicama individualnih snaga do moralne i građanske slobode ograničene općom voljom, koja se uspostavlja ugovorenim odricanjem slobode svakoga poradi slobode svih. Najviši je zacijelo stupanj slobode koji postavlja Starčević kao uzor, sloboda kao autonomija.

       Polazeći od zahtjeva za političkom samostalnošću i neovisnošću hrvatskoga naroda, Starčević je naglašavao kao krajnju svrhu povijesnoga opstanka naroda-da postane politički narod, ravnopravna osoba u međunarodnoj zajednici. Za njega pitanja o vrhovništvu vlasti. Što proizlazi iz samoga naroda kao političke zajednice, prethode svim drugim pitanjima i čine onaj konsenzus državne zajednice na kojem se moraju graditi sva politička mnijenja i stranke. Međutim, Starčević se nije zadržao samo na određenju slobode zajednice. Glavni sadržaj slobode zasnovan je na temeljnim pravima ljudi i građana, pojedinaca kao osoba. Polazeći od uvida da sloboda bez zakona ne može biti, Starčević je u žarište razmatranja slobode građana u državi postavio pitanje o pravu i pravednosti, zakonu i zakonitosti.

4. Ćudoredni temelji politike

       U središtu je Starčevićeva opusa čovjek, njegove kreposti i moralne dužnosti, dakle ono što spada u tradicionalno područje etike. Njegov politički nauk također je zasnovan na klasičnom jedinstvu etike i politike. Starčevićeva je filozofija vođena osnovnim motivom- učiti ljude živjeti. Mudrost za kojom on traga je znanost života. Starčeviću je istinski uzor bio Sokrat, filozof koji je ostavio kozmološka pitanja i stao se baviti znanošću o uređivanju čina, činoređem, znanošću života.

       Na moralnom planu Starčević je osobito u svojim satiričnim spisima kritizirao kvarenje običaja, slabost značaja i raskoš. On je sam živio skromno i kreposno. Proživio je svoj život u jednoj sobici uz minimalne izdatke za hranu i odjeću. Nazivali su ga hrvatskim Katonom zbog njegove ćudoredne postojanosti i asketskoga načina života. Polazeći od stajališta da političko djelovanje mora biti utemeljeno na ćudorednim načelima, Starčević svoj najpoznatiji spis, politički program iz 1871. godine- Naputak za pristaše stranke prava- izlaže kao etički nauk u 30 točaka.

5. Pojam prava i države

       Originalnost Starčevićeva političkoga mišljenja je prije svega u činjenici što je u Hrvatskoj u 19. stoljeću nastojao razviti novu teoriju prava i pod vidom te teorije zasnovati ideju samostalne i nezavisne hrvatske države. Ishodište Starčevićeve filozofije prava i države čini načelo- da gdje je država, mora vladati pravednost. On govori o narodu i državi polazeći najprije od njihova povijesnoga prava i ustava, naglašujući njihovu povezanost u zajedništvu prava. U svakidašnjem iznova otvorenom pitanju o tome prethodi li pravo državi ili je država prije i iznad prava, Starčević se odlučuje za primat prava i pravednosti. Ideja pravednosti omogućuje i stvara državu kao pravedno ustrojenu zajednicu života ljudi. Pitanje o pravi i pravednosti, zakonu i zakonitosti, za Starčevića je ključno pitanje ustanovljenja ljudske zajednice u kojoj se odlučuje o osnovnoj vrijednosti-ideji slobode. Utemeljenje filozofije prava na ideju slobode na osebujan način potvrđuje Starčevićeva znamenita izreka koja se kao nit vodilja provlači kroz pravašku argumentaciju: sloboda bez zakona ne može biti. Starčeviću temeljna prava čovjeka služe, s jedne strane, kao preddržavna obrana prava pojedinaca, a s druge je strane riječ o zaštitnim pravima koje treba jamčiti država.

Literatura:

Starčević, A. 1999. Izabrani politički spisi. Golden marketing, Narodne novine. Zagreb.