Dr. Ante Starčević, hrvatski književnik i političar, utemeljitelj i vođa Hrvatske stranke prava.

Rodio se 23. svibnja 1823. U Žitniku kod Gospića u Lici, a umro u Zagrebu 28. veljače 1896. Pokopan na seoskom groblju u Šestinama, u Zagrebu.

Dr. Ante Starčević - osnivač Stranke prava

Starčević je bezgranično ljubio svoju .Hrvatsku i svoj hrvatski narod. Svijetao, čist, velik i snažan poput Velebita, na čijem je podnožju iznikao, ostao je uzor i vječan u narodu.

Njegove riječi i danas odjekuju: "Hrvatska Hrvatom" i "Bog i Hrvati"!

Pravi orijaš - hrast

Dana 28. veljače 2006. navršilo se 110 godina od smrti jednog od najvećih sinova hrvatskog naroda dr. Ante Starčevića, prozvanog ocem domovine. On je probudio zamrle i uskrsnuo prošle vjekove slave i ponosa hrvatskog naroda te nadahnuo buduće naraštaje pouzdanjem, vjerom i snagom u samostalnu i suverenu državu, u narod svjestan svojega povijesnog identiteta, kulture i snage.

O Anti Starčeviću su napisane velike knjige, a njegov rad, nauk i poruke imaju i danas svoju vrijednost i smisao. Štoviše, danas su njegove osnovne zamisli i poruke ostvarene u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj pa tako još više njegov nauk dobiva na aktualnosti. Preko 110 godina prisutna je živa i intenzivna misao A. Starčevića o samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi u kojoj će hrvatski narod moći ostvariti svoj pravi nacionalni identitet. Njegovo osnovno uporište do tog cilja bilo je prirodno i povijesno hrvatsko pravo i stoga se njegovi pobornici nazivaju pravaši. On je želio da hrvatski narod bude svjestan svojega prirodnog i povijesnog prava na vlastitu i samostalnu državu. Borio se riječima, ponekad i radikalno obračunavao s negatorima hrvatskog prava na nacionalnu samostalnu državu. Tako je bio uvjerljiviji. On je uspio pokrenuti mladu hrvatsku inteligenciju u vremenima kada se promišljalo u kakvoj državi može opstati hrvatski narod. Ta inteligencija je bila dalje rasadnik. Iz tog rasadnika, kao i iz Starčevićeva nauka i poruka, sijao je Stjepan Radić po hrvatskim selima i okupio najveći broj hrvatskog naroda. Dalje je raslo hrvatsko stablo slobodne i nezavisne države boreći se s velikosrpskim imperijalizmom i s totalitarizmom u komunističkoj Jugoslaviji. Konačno je s velikim ljudskim i materijalnim žrtvama hrvatski narod obranio i stvorio samostalnu i suverenu demokratsku državu.

I danas je potrebno dizati to svijetlo ime: da svi sinovi hrvatskog naroda odaju počast tom velikanu Hrvatske, ne zbog njega, već zbog sebe i svojeg pokoljenja. Starčević je bio snažna moralna veličina zbog svoje istinoljubivosti, zbog svojeg čvrstog pouzdanja u pravdu, zbog poštenog života i zbog svoje neslomljive snage u borbi s neprijateljima hrvatskog naroda.

Danas je potrebno ponovo istaći kako je Starčević bio predstavnik hrvatske narodne i državne politike.

"Ja ne razumijem - veli Starčević - što hoće kazati oni koji vele da domovina Hrvatska ... koja je pet stoljeća prkosila istoku i zapadu, ne može o sebi neodvisna stajati ... Ja ... samo velim da naša domovina kako nekad bijaše, tako i danas može biti samostalna: ja htjedoh dokazati da mi, ako smo muževi slobode i napretka, moramo nastojati da našem narodu izbijemo iz glave onu vjeru ... kao da smo mi tako slabi da ne možemo drugačije nego kao bilo čiji robovi živjeti".

Stoga Starčeviću nije bilo ništa odurnije od kukavica i strašljivaca koji za jednu zdjelu leće prodaju i najveće ljudske svetinje i interese domovine. Tu vrstu ljudi on je vidio kod svih naroda i oštro ih je žigosao.

Starčević je za Hrvate bio branitelj slobode i pravice te nepomirljivi neprijatelj despotizma. Jer despotizam se ne ustručava ni od krivotvorenja, ni od umorstva, ni od kalabrijskog gangsterizma, ni od bizantske prevrtljivosti ni od... drugih mafijaških stvari. Koliko je Starčević i danas suvremen, kako su njegove misli i poruke i danas točne, možemo i sami vidjeti. I zato je bio na vjetrometini i s lijeve i s desne strane. Jedni su ga bezgranično voljeli, a drugi mrzili. On se nije dao savijati i zato nam izgleda kao pravi orijaš - hrast, koji se ponekad čini grub i sirov, ali pošten, karakteran i nadasve čovjek koji je cijeli život posvetio istini i pravdi za svoj narod. Kao takvog opjevali su ga mnogi pjesnici, među kojima ističemo Harambašića, Kranjčevića, Tresić-Pavičića, A. G. Matoša. Harambašić mu je posvetio svoje "Slobodarke", a Kumičić svoju "Urotu zrinsko- frankopansku".

Navršilo se 112 godina otkako se preselio s ovog svijeta učitelj i otac domovine. Svijetao, čist, velik i snažan poput Velebita, na čijem je podnožju iznikao, ostao je uzor i vječno prisutan u hrvatskome narodu. On je prvi okrenuo ilirstvo, panslavizam i jugoslavenstvo prema hrvatstvu te jasno odredio svoj život, rad i poruku riječima: "Hrvatska Hrvatom", odnosno "Bog i Hrvati".

Saborski zastupnik

Kada je kralj odredio da se 1861. godine sastane Hrvatsiti sabor, bio je Starčević izabran u kotaru Grobnik i Hreljin kao zastupnik. Sabor se sastao 15. travnja 1861. u Zagrebu. Većinu je imala Narodna stranka na čelu s biskupom Josipom J. Strossmayerom, Ivanom Mažuranićem, Ivanom Kukuljevićem i drugim narodnjacima.

Hrvatski sabor 1861.

Ti narodnjaci tražili su da Ugarska prije državnog dogovaranja bezuvjetno prizna samostalnost, nezavisnost i cjelokupnost Hrvatske. Naprotiv, unionisti su željeli da se Hrvatska odmah državnopravno poveže s Ugarskom jer će tako lakše spasiti svoj stari ustav od bečkog centralizma. O tom je pitanju u Hrvatskom saboru 18. lipnja 1861. podnio dr. Eugen Kvaternik samostalni prijedlog, koji je podupro Starčević.

Taj je prijedlog značio početak Stranke prava, a glasio je: "Narod trojedne kraljevine hrvatsko-slavonska-dalmatinske stavit će se iz svoga sabora u ustavni dogovor s kraljem. Tako će svoj odnos prema Ugarskoj i Austriji - u skladu sa svojim interesima - urediti i novim državnim zakonima na temelju starih svojih ustavrrih prava i državnotemeljnih zakona, kako to odgovara duhu i zahtjevu vremena. A da se to može postići, stavljam kao temelj bolje budućnosti

1.   slobodno uređenje odnosa krune i hrvatske države prema Austriji

2.   savez obrane s državom Ugarskom".

Za taj Kvaternikov prijedlog, osim Starčevića, izjasnio se i Franjo Lovrić iz Siska. Bio je to u tadašnjim okolnostima vrlo utemeljen prijedlog, ali vrlo radikalan u odnosu na aus¬trijsku i ugarsku politiku i zajednicu. Taj je prijedlog tražio samostalnu hrvatsku državu u sklopu saveza s drugim državama. Hrvatski je sabor 23. srpnja 1861. primio prijedlog Strossmayerove Narodne stranke, koji se nije mnogo razlikao od Starčevićevog prijedloga, jedino s tom razlikom što je Strossmayer predlagao samostalnu i cjelovitu Hrvatsku, ali u okviru Austrijske Carevine, a na partnerskim osnovama s Mađarskom. Sutradan se raspravljalo o odnosu Hrvatske prema Austriji. Sabor je jednodušno glasovao da Hrvatska i Slavonija ne sudjeluju na carevinskom vijeću u Beču jer bi to značilo nastavak centralizacije. Zbog toga je kralj raspustio Hrvatski sabor, a pristalice bečke i ugarske politike počele su progoniti hrvatske rodoljube. Tako je 1862. došao iz Beča nalog da se povede istraga protiv Starčevića zbog predstavke što ju je skupština riječke županije jednoglasno prihvatila. Starčević je prvo bio osuđen na tri mjeseca tamnice i gubitak doktorata, no potom mu je Viši sud snizio kaznu na mjesec dana zatvora, koju je izdržao 1863. Time je izgubio svoju službu kao tajnik riječke županije te se vratio u Zagreb, gdje ga je opet primio odvjetnik Šram u svoju kancelariju.

Taj politički progon pribavio je Starčeviću toliku popularnost da ga je treći zagrebački kotar izabrao za svoga zastupnika u Hrvatski sabor, koji se sastao 12. studenoga 1865. Tu je Starčević podigao svoj glas 27. siječnja 1866. protiv adrese kojom Sabor priznaje da Hrvatska ima zajedničke interese s Ugarskom kao dio Ugarske, a jednako je izjavio da neće sudjelovati u izboru odbora za sklapanje nagodbe s Ugarskom jer Mađari nisu priznavali samostalnu Hrvatsku. Tome se pridružiše studenti prava u Zagrebu koji su potpisali peticiju i predložili ju Starčeviću. To su bili prvi "apostoli" koji će širiti ideje Stranke prava u hrvatskom narodu. Konačno je kralj 1867. raspustio Hrvatski sabor te se nagodio s Mađarima, koji su sklopilii nagodbu s Austrijom. Hrvatska je bila prepuštena mađarskoj vladi da se s njom nagodi. Tako je u Monarhiji umjesto centralizrna nastao dualizam i pokazala se sva opasnost i opravdano strahovanje Starčevića da će Hrvatska postati pridruženi dio Ugarske.

Suparništvo i raskol

Najveći uspjeh dobili su Starčević i njegova stranka 1884. kada je u Hrvatski sabor birano 25 pravaša, 13 nezavisnih i 3 opozicionara izvan stranaka. Koliki je bio borac za hrvatska prava sinovac David, pokazuje i činjenica da je 5.listopada 1885. u Saboru stvarno napao bana Khuena Hedervarija, inače mađarskog unionistu, zato što je ovaj dao potajno prenijeti spise iz Hrvatskog arhiva u Budimpeštu. Zbog toga je dr. David Starčević• bio osuđen na godinu i pol tamnice, gubitak advokature i doktorata. To je oslabilo Stranku prava kod izbora 1887. premda je Ante Starčević bio izabran za zastupnika u kotaru Čabru, no već se osjećao star i slab. Uglavnom, nije mnogo zalazio među narod, već je ponekad odlazio kod prijatelja Ivana Rukavine, župnika u Krapinskim Toplicama. Više je primao političke istomišljenike u stanu te ih upućivao kako treba raditi za nezavisnost Hrvatske. Uz to je Stari pisao članke za časopis "Hrvatska", koji je naslijedio dnevnik "Slobodu".

odine 1892. opoziciju je vodila Stranka prava, koja ipak nije imala vidljivi uspjeh. Doduše, Ante Starčević je izabran u Delnicama, dr. Mile Starčević u Sv. Ivanu Zelini, Eugen Kumičić u Slavonskom Brodu, itd. Tada su došli pokušaji izmirenja pravaša s obzorašima (Starčevića i Strossmayera) kako bi cijeli hrvatski narod složno ustao protiv mađarona Khuena, što pozdraviše mnogi Hrvati izvan stranaka. Kad je 1893. u Zagrebu pobijedio dr. Milan Amruš, kao kandidat složne opozicije, pristade na slogu i dr. Ante Starčević, koji je do tada vodio samostalnu politiku za suverenu i nezavisnu Hrvatsku te 20. lipnja 1893. dođe do susreta u Krapinskim Toplicama između biskupa Strossmayera i Starčevića. Napokon su uvidjela ta dva velikana hrvatskog naroda, koja su podjednako željela dobro svome narodu, ali na različite načine, da samo samostalna i suverena ali ujedinjena Hrvatska može izgrađivati svoju budućnost. Nažalost, razlike su još bile očite te već 1894. dođe do prekida pregovora između predstavnika pravaša Eugena Kumičića i dr. Josipa Franka te Neovisne stranke dr. Šime Mazzure i prof. Tadije Smičiklasa, najviše zbog zajedničkog imena stranke. No, tada više nije bilo jedinstvenog pogleda ni u Stranci prava jer su se razni prvaci natjecali za vodstvo u stranci. S jedne strane postojalo je suparništvo između Frana Folnegovića i Josipa Franka, a na drugoj strani rovario je dr. Mile Starčević protiv svojeg starijeg brata Davida.

Početkom 1895. razbolio se dr. Ante Starčević od gripe, od koje se razvila upala pluća. Ipak je Stari prebolio upalu pluća te pošao u proljeće kod prijatelja Rukavine u Krapinske Toplice na oporavak. Tada se već dovršavao "Starčevićev dom" u Zagrebu, kojem je 24. lipnja 1894. bio položen temeljni kamen.

Kada se Starčević nešto oporavio, vratio se 15. srpnja 1895. u Zagreb te se nastanio u svojem "Starčevićevom domu", koji mu je darovao zahvalni hrvatski narod. Tu mu Hrvati prirediše slavlje, a tom su prilikom prvi put pjevali pjesmu "Bog i Hrvati". Velika skupština Stranke prava održana je 17. srpnja iste godine i to je bila posljednja zajednička skupština cjelokupne stranke, u kojoj su bili brojni pristaše iz svih krajeva zemlje.

Međutim, malo-pomalo u tijelu dr. Starčevića javljao se izljev kao posljedica upale pluća pa je već u rujnu morao opet u krevet, iz kojeg se više nije digao. Triput su ga operirali poznati liječnici, ali uzalud. I dok je dr. Ante Starčević ležao bolestan, izbio je raskol u Stranci prava. Sutradan je Stari izjavio da on ne može dalje raditi s Folnegovićem i nekim drugim pravašima. I budući da su Folnegovićevi prijatelji imali većinu u Središnjem odboru Stranke prava, koji je bio izabran 17. srpnja 1895., istupio je dr. Ante Starčević iz te matice i osnovao Čistu stranku prava. Pokrenuli su i svoje novo glasilo "Hrvatsko pravo". Od Starčevića su se tada odijelili i mnogi hrvatski domoljubi, koji su umjesto glasila "Hrvatska" počeli izdavati "Hrvatsku domovinu" pa su ih prozvali "domovinaši".

Taj raskol Stranke prava zagorčio je posljednje dane života dr. Ante Starčevića. Tragično za hrvatski narod - ah, ta nesloga! Sve je više gubio životnu snagu. U tim danima mu je pomagala i dvorila ga gospođa Marija Kumičić. U petak 28. veljače 1896. je umro. Posljednje riječi su mu bile: "Hvala! Dobro je!"

Grob u Šestinama

Starčević je još 16. srpnja 1895. napisao oporuku, kojom je imenovao svoga sinovca, dr. Milu Starčevića, svojim baštinikom. U oporuci kaže da je nekada želio biti pokopan u Sisku ili Kostajnici, no sada određuje da ga pokopaju u nekom selu blizu Zagreba. Pokopaše ga 1. ožujka 1896. u Šestinama pokraj Zagreba. Pokopu je prisustvovalo mnogo naroda, premda je Starčević odredio u oporuci skroman pokop, bez ikakvih parada.

Na Starčevićevom grobu otkriven je 11. listopada 1903. lijepi spomenik što ga je izradio poznati hrvatski umjetnik Ivan Rendić. Onamo svake godine dolaze brojni Hrvati na Antunovo da izraze poštovanje svome Starom - učitelju i ocu domovine. Jedno od velikih hodočašća bijaše 11. lipnja 1922. godine u jeku početka gubitka hrvatske samostalnosti i prava od strane velikosrpskih krugova.

Te godine je nad Starčevićevim grobom govorio i veličao njegov značaj Stjepan Radić, vođa Hrvatske republikanske seljačke stranke.

Poput mnogih Ličana bio je i dr. Ante Starčević visoka rasta. Uvijek je živio vrlo umjereno, rijetko je pio, ali je zato mnogo pušio. Starčević je uz hrvatski znao francuski, talijanski, njemački, latinski i mađarski. Da je bio značajan i nesebičan hrvatski domoljub, to mu priznaju i politički protivnici. Starčević je stekao velike zasluge i time što je preko svojih "apostola" (to bijahu većinom studenti prava) probudio hrvatsku inteligenciju i svijest vlastite snage u gradovima i selima. Naime, prije njega se hrvatski narod utapljao i gušio u ilirstvo, u panslavizam, a zatim u jugoslavenstvo (velilzosrpstvo). On je pošao ispravnim putem kad je počeo govoriti i pisati o hrvatstvu i suverenoj Hrvatskoj. Ostao je dosljedan u obrani hrvatskog imena. Zato će se njegovo ime časno spominjati dok bude hrvatskog naroda

Svakako je korisno i potrebno i danas naglašavati općeljudske i nacionalne vrijednosti, kulturne kvalitete, istinu, pravednost, dobrotu, slogu. Na svijetlom liku i karakteru Ante Starčevića, zvanom učitelj i otac hrvatske domovine, njegovim osobnim vrlinama koje su ga učinile stupom hrvatske politike, hrvatskog socijalnog i kulturnog života, hrvatski narod ima svoj uzor.

Starčević je svojim karakternim životom postigao izvanredno poštovanje prvo u hrvatskoj omladini, zatim u cijelom hrvatskom narodu. Kod svojih sljedbenika on je izazvao pravi kult svojim karakterom, neporočnim životom, uzvišenim vladanjem i dosljednošću. Premda je napisao divna političko-povijesna djela, premda je bio dobar pisac, pjesnik satira, prevoditelj, učeni političar i državnik, ipak to sve nije pridonijelo toliko njegovoj slavi koliko njegov moralni karakter. Jer Hrvatska je tada obilovala i piscima i političarima, ali su Starčevićev lik i njegov život dali potvrdu za ono što je govorio i pisao (!).

Starčević si je postavio načelo: vršiti svoju dužnost ma što bilo za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. U tome se ničime nije dao prikloniti ni na austrijska ni na ugarska ni na južnoslavenska politička gledanja, već je samo vidio mogućnost pravog života hrvatskog naroda u suverenoj Hrvatskoj. Despotizam u biti uništava slobodne duhove, a to je Starčević nesmiljeno žigosao. Hrvatsku su tada poplavili tuđinci, a domaći su sinovi postali sluge koji su se stidjeli svoga imena u vlastitoj kući, u svojoj domovini. I Starčević je ostajao bez posla zbog svojih ideala, snalazio se radom ili su mu pomogli studenti, ali se nije dao prodati, iako su mu nudili zamamne stolice (!).

Starčević se nije gurao u prve redove naroda, već ga je sam narod izvukao iz sredine te ga izabrao za bilježnika (tajnika) riječke županije 1861. godine. Zbog zaštite svoga naroda proglasio ga je režim izdajnikom i stavio u zatvor, ali ga nije mogao odvratiti da se bori za prava i slobodu svoga naroda.

Kad je rakovički mučenik i Starčevićev prijatelj Eugen Kvaternik pao od unajmljene ruke 1871., ponovo bude Starčević uhićen s drugim viđenijim pravašima.

Nešto prije drugog uhićenja 1871. napisao je Starčević u 30 točaka "Naputak", u kojem je sadržan osnovni politički i moralni stav svakog hrvatskog sina. Spominjemo samo sedmu točku:

"Hrvatski narod, toliko vjekova varan i satrven, izgubio je vjeru u sve one koji su ili se drže s njim. Stranka prava ima, osobito svojim ponašanjem, da u narodu probudi pravu vjeru i da ga dovede na pravo mjesto".

Ta pouka bila je u uskoj vezi s njegovim načelom da bez međusobne vjere i pouzdanja svih narodnih krugova nema sreće.

"Prema umjetno raspirivanoj mržnji došao je hrvatski narod na dno najveće bijede i nevolje. Nitko za njega ne mari, prezren je od svakog, a najviše od svoje najbliže braće. U politici se ne računa, u kulturi je stao i gleda oko sebe druge, a u gospodarstvu je iscrpljen. "

Među posljednjim Starčevićevim riječima na samrti bile su ove: "Oživite moral dobrim djelima za ovaj i onaj svijet. "

Bilo je poslije 1918. političara koji su odmah postali ministri, bilo je takvih i poslije 1945. godine koji su se prodali, dokopali položaja, nakupovali kuće i imanja te od prosjaka postali bogataši, istina materijalni. No moralni život je bio na dnu jer su vladali mito, korupcija, beskarakternost, politizacija. To je trovalo javni život - kako uči Starčević, a time i narodnu snagu.

U takvu zatrovanost treba unijeti Starčevićev karakter, neporočni javni i privatni život, ljubav prema radu i njegovu postojanost.

"Uživajući što imamo, veli Starčević, stojeć gdje moramo, upotrebljavajuć što možemo svom snagom radimo o napretku Hrvatske, pa makar bili sigurni da od toga ne budemo ni kus doživjeli, a kamoli dobili."

Starčević je to davno opazio, upoznao ljude koji su se popeli na grbaču hrvatskog naroda i došao do velikog političkog znanja i vidio kakve strahote čekaju hrvatski narod ako se ne osloni na samog sebe i postavi na vlastite noge. Zato je Starčević počeo raditi i stao na branik hrvatskog prava, branio hrvatsku povijest te razvio zastavu hrvatstva pa je s pravom stekao naziv učitelja i oca hrvatske domovine.

Bog i Hrvati

U vrijeme ilirstva, potom u vrijeme pojave jugoslavenstva u Hrvatskoj i pojave svesrpstva od strane Vuka St. Karadžića, dr. Ante Starčević postavlja ideju hrvatstva pod geslom: Bog i Hrvati. To je bila reakcija na Vukovu devizu: "Srbi sve i svuda" jer hrvatski narod mora imati svoju domovinu pa traži "Hrvatska Hrvatima".

Starčević je prvi kod nas shvatio duh zdravog demokratizma i počeo ga širiti te je njegova stranka i osnovana na čistim demokratskim načelima. On je prvi istakao snagu i vrijednost inteligencije, ali i sela te sav svoj rad, nauk i politiku temeljio na poštenju, moralu i potpunoj nesebičnosti.

Znao je dobro da ne radi samo za sadašnjost nego i za budućnost te je govorio: "Ako u vrijeme naših praunuka u ovom narodu bude pedeset muževa osvjedočenih u svetost slobode i zauzetih za svoj narod - učinismo više nego što su ikada učinili agitatori." Starčević je postavio temelje, njegovi su nasljednici zidali dalje.

Dr. Ante Starčević je svoj politički program i misli ponajviše razvio u saborskim govorima, predstavkama, prigodnim raspravama te u novinskim člancima. No, najcjelovitiji radni program iznio je u svojem "Naputku za pristaše Stranke prava", sastavljenom u Zagrebu 2. srpnja 1871., koji ima 30 točaka. U njima je Starčević sažeo temeljna načela po kojima treba raditi da se uspostavi hrvatska država u svojoj potpunoj samostalnosti i ustavnoj slobodi.

Starčević je pokazao da je jedini put za postignuće državne samostalnosti i nezavisnosti da sav hrvatski narod poveže u radu, a sredstvo do toga je upućivanje i poučavanje naroda

Nasuprot tolikim državnicima klasičnog i modernog vremena, koji smatraju silu i nagradu početkom i završetkom državne mudrosti, Starčević odbacuje ta sredstva iz moralnih i etičkih razloga, jer nisu ni stalna ni vrijedna za dobru stvar. Kao realan političar on je uviđao da su sila i plaća dvije staze koje vode k ljudskom srcu, ali on neće da na njima gradi ni oslobođenje, a kamoli budućnost Hrvatske. Danas mnogi traže plaću i velike nagrade što su činili dobro, što su služili najsvetijem cilju: slobodi, domovini ... Sigurno imaju pravo za svoja djela, ali je bitna razlika u motivima, postupcima, idealima i pristupu. Jer "ako tražimo plaću za svoja djela, kakvo smo posebno dobro učinili? Ta to traže najamnici ... ", parafraziramo velike Kristove riječi.

svojoj raspravi "Bi li k slavstvu il k hrvatstvu" Starčević je napisao ove značajne riječi: "Ako želite poznati pravo stanje naroda, poznajte čovjeka, narav državnih i gospodarskih načela i ništa više, nego sjednite i uskladite ta načela Hrvatima i Hrvatskoj, pa ako i ne vidite, a kamoli da pitate seljaka, ili obrtnika, ili vlastelina, vi ćete točnije doznati njegovo stanje nego li ga poznaju oni sami, ako ne znadu ili ne paze za ona načela,"

Ante Starčević je kao dubok i pronicljiv poznavatelj ljudske naravi, državnih i gospodarskih načela hrvatskog naroda došao do uvjerenja da hrvatski narod ima u svojoj jezgri izvanredne sposobnosti za život, ali i da pokazuje mnogo znakova koji slute na propast. Starčević je smatrao da je tada hrvatski narod bio duhovno zanemaren, dijelom zaveden pa je zato najviše držao do tjelesnoga dobra. A Starčević kao realan političar smatra da se takav narod može povesti k napretku i sačuvati od propasti ako ga nauči da nema trajnog tjelesnog dobra bez duhovnog, bez slobode i prosvjete (!).

Čovječnost i miroljubivost Ante Starčevića zrcale se kao biser u vrhovnom cilju sloge svih kategorija hrvatskog naroda. Već je Stanko Vraz u svojim "Đulabijama" slavio junačku prošlost našeg naroda te u duhu gledao, kao i Starčević! divnu sliku svjetskog mira i slave.

Kao osobite vrline hrvatskog naroda Starčević je isticao njegovu ljubav za pravdu i nepodmitljvost. Tu duboku istinu dokazao je i Stjepan Radić, propagirajući baš te dvije vrline u hrvatskom narodu te je okupio milijune hrvatskih seljaka oko programa koji na pravdi i nepodmitljivosti želi urediti državni i društveni život.

Značajni su savjeti Ante Starčevića da narodu ne treba ništa obećavati prije nego što mu možeš dati i neka se narod ne zanosi pojedinim ljudima (vođama) već neka sam vodi svoje velike stvari.

U točki 27 "Naputka" Starčević govori da narod mora biti složan sa svojim saborskim predstavnicima. Time je Starčević želio istaći svu nemoć Sabora koji nije izabran voljom naroda ili gdje narod ne podupire svoj Sabor.

U točki 28 i 29 prepomča Starčević svakom članu stranke da se usavrši u kojoj struci državnog života ili da bar upozna stanje svojega naroda.

Tko dobro prouči riječi Starčevićeva "Naputka", taj će vidjeti da se hrvatska narodna politika i danas zasniva na osnovnim načelima sadržanim u tom "Naputku". Starčević je posebno naglašavao snažnu ideju o narodnoj i socijalnoj zajednici

interesa: "Kada vidiš da idu naruku zloći, da krepost progone, da nevrijedne uzvisuju, a zabacuju vrijedne, da grle neistinu, a istinu bičuju - nemoj se smesti ni krenuti s prave staze. Znaj da ima i poslije današnjeg dana, dana ... Nema postojanosti izvan istine, ni temelja izvan prava, ni ljepote izvan kreposti, ni kreposti izvan zasluge, ni zasluge izvan požrtvovnosti za opće dobro."

"Omladino hrvatska! Ne dajmo da nam jednog lijepog jutra prikače sramotnu, bezimenu tablicu, pa bilo to i pod firmom naše braće! Opašimo se prijegornim poštenjem Antuna Starčevića, zadahnimo plamenom Krste Frankopana."

(G Matoš, Sabrana djela, Polemike I, Zagreb 1973., str. 15.)